Ne sviđa mi se. Rijetko kada recenzije posvećujem knjigama koje mi se nisu dopale, ali dugo nisam podijelila utiske o nekoj knjizi ovdje, so be it...
Priče Ane Miloš, koje su posvuda opisane kao groteskne, tragične i jedinstvene, mene su češće ostavile potpuno ravnodušnom. Na momente sam osjećala kao da su usiljeno nedovršene i “posebno obične”, iako neke ostavljaju jak dojam – poput prve (“Zabran”), koju izdvajam i kao najdražu.
Ako još uvijek ne znate ništa o knjizi, ovo su neke osnovne činjenice: autorka je u svakoj svojoj priči ispričala i opisala kratki segment, scenu ili dio života glavnih aktera/ki, uglavnom žena, koje su na neki način i u nekom obliku nesrećne. Dakle, ovdje nećete pronaći zabavne, lijepe, emotivne priče, već snažna negativna osjećanja gubljenja, nepripadanja i nezadovoljstva.
Sama činjenica da je riječ o kratkim pričama i da je stil pisanja jako jednostavan, a radnja na neki svoj način dinamična, uticaće na to da zbirku pročitate brzo, ali je pitanje da li će vam svaka priča ostaviti onakav dojam kakav namjerava da ostavi.
Ponekad će vam ipak nedostajati kontekst, iako ne bi trebalo.
Ponekad će biti nadrealno.
Ponekad obično treba da ostane obično.
Ponekad ćete pročitati neku priču bez da ostavi bilo kakav dojam.
(A priča zbog priče je dobra ako je priča dobra, ako me razumijete.)
Sve u svemu, čitljivo, ali ne posebno.
Do naredne blog priče,
L.
