Važna napomena: Ovdje se ne bavimo prepričavanjem radnje. Sinopsis možete pročitati bilo gdje na internetu. Ja to uglavnom ne volim i knjigu počinjem čitati bez ikakvog predznanja o radnji.
Trebalo mi je DVA MJESECA da pročitam ovu knjigu.
Za to je jednim dijelom zaslužna dinamika mog života, ali osnovni razlog je jednostavan: jaaaaako je dosadna.
Na skoro 350 stranica ne dešava se ništa. Opisala bih je kao “he said, she said” i erotsko-ljubavni roman koji očajnički želi (ali ne uspijeva) da bude intelektualan i poseban – što ga posljedično čini još gorim.
Sve je tako sporo i razvodnjeno, prepuno prenemaganja i onda na posljednjih desetak stranica princip “hajde da završimo stvar – ALI na način da ostavimo prostora za nastavak”.
(Ali, Sali, ne želimo!)
Osim ovoga, postoji još jedna stvar koja mi je izrazito smetala, a to je činjenica da Sali piše kao da pravi scenario za film, bez mnogo prostora za imaginaciju, koji uz to na jedno mjesto skuplja sve izlizane fore poznate svijetu. Način na koji opisuje radnju, sitne gestove i trenutke je takav da prepoznaješ kadrove i scene iz filma, što se meni nikako ne dopada.
Na polovini knjige sam potpuno zaglavila i trebalo mi je vremena da joj se vratim, a i kraj je bio takav. Završila sam je samo da bih mogla vama da napišem recenziju koja glasi: ova knjiga nije ništa posebno.
I dalje mi je potpuno jasno zašto će se nekim ljudima dopasti. Osim toga, vrlo je zgodno inkorporirala aktuelne teme burnouta, anksioznosti, stresa, korona virusa, ekologije, feminizma, patrijarhalnosti, religije, problematičnih porodičnih odnosa i slično, što je čini krajnje relevantnom i zgodnom za poistovjećivanje. Tu su naravno i mnogo komplikovani ljubavno-prijateljski odnosi 21. vijeka, što smo ustanovili da je njen fah iz prethodne dvije knjige.
Ipak, za mene je “Bajni svete, gde si ti?” jedno veliko prenemaganje sa jefinim klišejima i pokušajem intelektualnih razgovora.
That is it.
P.S. Ako se vama dopala, to je skroz u redu, znam da ima i takvih.
P.P.S. Recenzija “Normalnih ljudi” je ovdje.
