Postoje serije koje gledaš da se odmoriš.
I postoje serije koje te malo slome, pa te sastave drugačijeg.
The Pitt je za mene bila ova druga vrsta.
Već sam znala da medicinske teme nisu nešto u čemu uživam. Sve što ima veze s krvlju, rezovima, bolom i hitnim intervencijama kod mene izaziva fizičku nelagodu. I zato nisam očekivala da ću se ovako vezati za seriju čiji se svijet vrti oko urgentnog odjeljenja, ali iako mi je stvarala anksioznost nisam mogla da prestanem da je gledam.
Koncept je genijalan u svojoj jednostavnosti.
Jedna sezona, jedan dan. Petnaest epizoda, petnaest sati rada na urgentnom.
Svaka epizoda je jedan sat u realnom vremenu. Kako sati prolaze, raste i osjećaj pritiska. Umor, greške, napetost, sve se gomila. Tek tada postane jasno koliko je jedan “običan” radni dan doktora i ostalog medinciskog osoblja zapravo – brutalan.
Ono što ovoj seriji daje dodatnu težinu jeste činjenica da je, po riječima samih medicinskih radnika, skoro potpuno vjerna stvarnosti.
Nema uljepšavanja. Nema romantizacije. Postoji samo tempo koji ne staje i ljudi koji moraju da funkcionišu i kad više nemaju snage.
Mene je ova serija emotivno iznenadila. Nisam očekivala da ću plakati, a jesam – više puta.
(Možda je kriv PMS?)
Neke epizode su toliko tihe, ljudske i bolne da te pogode bez upozorenja. Ljudi dolaze na urgentni ne samo sa povredama, nego sa cijelim životima koji su se raspali u jednom trenutku. Neke priče su kratke, ali ostanu s tobom danima.
Istovremeno, serija mi je stvarala anksioznost, ali ne onu koja te paralizuje. Tjerala me da ostanem tu i kad mi je bilo teško da gledam. Da ne skrenem pogled. Da prihvatim da je taj svijet (i život) nekad surov, brz i nemilosrdan, ali da se u njemu ipak svakog dana bira humanost.
Doktori i medicinsko osoblje u ovoj seriji nisu prikazani kao heroji sa plakata, već kao ljudi koji stalno nose teret tuđih života. Njihova posvećenost, izdržljivost i unutrašnja snaga dolaze do izražaja bez potrebe za velikim riječima. Glavni doktor ima harizmu koja ne dolazi iz savršenstva, nego iz smirenosti u haosu, iz načina na koji drži tim na okupu i iz osjećaja da mu je stalo čak i kad više nema snage.
Serija se dotiče i velikih društvenih tema, ali bez direktnog moralizovana. Fentanil, zavisnost, nasilje, siromaštvo – sve je tu, ali kroz ljude, ne kroz parole. Gledaš posljedice, ne teoriju. I baš zato ta poruka protiv droge djeluje jače nego bilo kakva otvorena propaganda – jer te ne ubjeđuje riječima, nego stvarnošću.
Najviše od svega, The Pitt mi je pojačala ono strahopoštovanje koje sam oduvijek imala prema doktorima i medicinskim radnicima. Ali mislim da je ova serija posebno važna za one koji tu perspektivu nemaju. Za one koji misle da je to “samo posao”. Nije. To je svakodnevno nošenje tuđih strahova, tuđih rana, tuđih smrti i tuđih nada – i odlazak kući s tim teretom.
Ovo nije serija koja te zabavi.
Ovo je serija koja te malo uozbilji.
Koja te natjera da budeš tiši, pažljiviji i zahvalniji.
I ako postoji jedan razlog zašto bih je preporučila svima, onda je to ovaj: da makar na sat vremena osjete kako izgleda svijet ljudi koji spašavaju druge dok se sami polako troše.
Ako vam ovo nije bilo dovoljno ubjedljivo, pogledajte i trejler.
I započnite je gledati za vikend, kako biste stigli sve u komadu.
Vjerujte mi.
