Moram priznati da mi se ova knjiga nije dopala onoliko koliko sam mislila da hoće.
Imala sam velika očekivanja, jer je riječ o novoj knjizi Ivana Tokina, “Crna noć nada mnom i zvezdano nebo u meni”, autora čiji stil uglavnom veoma volim i čije se priče često uvuku pod kožu.
Na prvi pogled, sve je djelovalo kao savršena kombinacija elemenata koje inače obožavam u književnosti. Radnja prati ženu koja je serijski ubica, ali ovo nije klasičan krimi roman niti triler koji vas drži na ivici stolice. Naprotiv, priča je mnogo introspektivnija, više psihološka nego kriminalistička. Fokus nije toliko na zločinu, koliko na umu žene koja ga čini.
Kroz knjigu pratimo njene misli, traume, djetinjstvo koje je oblikovalo, njenu percepciju svijeta, kao i emocije i lomove koji su je postepeno gradili kao osobu. Ponekad imate osjećaj kao da gledate unutrašnjost jednog složenog mehanizma, sporog, zlokobnog, ali istovremeno krhkog.
Tokin o teškim temama piše na svoj prepoznatljiv način: jednostavno, gotovo poetično, ali sa dozom distance. Dok čitate, stalno ste negdje na granici između nježnosti i nasilja. Kao da u svakom pasusu stoje oba pola ljudske prirode, ono lomljivo i ono mračno, u stalnom sudaru.
Ipak, iako je sve to, tehnički gledano, spoj koji bi trebalo da me oduševi, osjetila sam da mi nedostaje određena težina.
Zbog toga bih prije rekla da je ovo knjiga koju vrijedi ponijeti na putovanje. Pročita se brzo, lako i s uživanjem. Biće vam zanimljiva, ali ne vjerujem da ćete je spominjati za godinu dana.
