Nova knjiga Slavimira Futre, “Merino tigar”, na prvu izgleda kao pravo malo umjetničko djelo. Vizualno, konceptualno, idejno – sve djeluje obećavajuće. Futra je neko ko je godinama gradio prepoznatljiv estetski izraz, i pomisao da je taj svijet pretočio u literaturu zvučala mi je kao savršen spoj.
Međutim, postoji jedno veliko ali.
Koncept je, zaista, sjajan: zbirka kratkih priča koje prate njegov dizajn, vizualne reference, atmosferu i estetiku zbog kojih ga publika voli. Knjiga je zamišljena kao multidimenzionalno djelo, svojevrsna galerija u kojoj se slike pretvaraju u riječi. Kreativna je, bogata simbolikom i neobičnim idejama, barem na teorijskom nivou.
Ali mene priče jednostavno nisu osvojile.
Već nakon druge pročitane priče uhvatila sam sebe kako se forsiram da nastavim. Izdržala sam do dvadeset i pete, nakon čega sam knjigu vratila na policu. Imala sam osjećaj kao da pokušava da pronađe atmosferu nalik Murakamijevom stilu. Jednostavne životne situacije isprepletene sa paralelnim realnostima, pomalo apstraktan svijet i simbolika koja lebdi negdje između sna i jave. Ali u ovom slučaju sve je djelovalo nedovoljno uvjerljivo, pomalo usiljeno i nedovršeno.
Cijenim ideju, trud i umjetničku vrijednost koncepta, ali ova knjiga jednostavno nije bila za mene. I to je sasvim u redu. Dešava se.
Njegova “Devet” i dalje ostaje na mojoj listi omiljenih knjiga i jednih od onih koje rado i često preporučujem.
