Naivan. Super.

„Naivan. Super.“ naziv je drugog romana jednog od najpoznatijih norveških pisaca mlađe generacije Erlenda Lua. Sam roman je izazvao brojne pozitivne reakcije i jedno vrijeme se zaista pričalo intenzivno o njemu, što je kod mene, očigledno, izazvalo interesovanje. A, iskrena da budem, i naziv mi je bio dovoljan indikator nečega neklasičnog, modernog i shodno tome interesantnog meni. Dakle, jasno je zašto se opredijelih za čitanje.

Međutim, ono što je uslijedilo tokom čitanja (a trebalo mi je mnogo duže nego za druga djela ovog obima koje pročitam za noć-dvije) i nakon istog je sve samo ne jasno. Zato će ovaj post vjerovatno i biti jedan od kraćih na blogu. Razlog nejasnoće nije moje nerazumijevanje piščeve poruke, već prosto nemogućnost kristalisanja stava koje imam prema djelu. Sasvim je sigurno da spada u one „ili ćeš ga obožavati ili ti se nikako neće dopasti“. Iskrena da budem, ja težim ovoj drugoj kategoriji.

Stil Erlenda Lua u ovom (a pretpostavljam i u ostalim) djelima je toliko uprošćen da postaje iritantan. Sam tok misli, pogled na svijet i monolozi i dijalozi koje vodi glavni junak graniče sa banalnošću. Takvom da postaje neizdrživo dosadna i besmislena.

Živimo u zgradi sa portirom i lift-bojem.

A stan je divan.

Ali, u njemu je pas.

U stanu je pas.

Neki Dejvid treba da  dođe i uzme pas. Trebalo je još juče da dođe.

Ne znam ništa o psima. A moj brat ih se plaši.

Muči nas to što je ovaj pas u stanu.

To je jedan crni pas.

U pojedinim dijelovima ova jednostavnost zaista čini da određene poruke o životu, smislu života i značajnim aspektima života ostanu upečatljive, pa to preispitivanje i pronalaženje svrhe sopstvene egzistencije – koje jeste glavna tema ovog djela – ima određenu dubinu, ali meni je, kojoj tokovi misli nikad ne idu tim putem, toliko uprošćeno i tako jednosmjerno, bilo teško ostati fokusirana. Najbolji primjer koji oslikava kompletnu ličnost glavnog junaka vidljiv je u sljedećem odlomku.

U lift ulazi jedna mlada žena. Ona će dole.

Gledam je.

Pitam da li ima momka.

Odgovara na engleskom da ne razumije.

Pitam na engleskom. Do you have a boyfriend? pitam.

Yes, kaže.

Pitam da li je simpatičan i da li radi dobre stvari, ili nije simpatičan i radi idiotske stvari.

Žena odgovara da je svet složeniji nego što mislim, ali da bi ona, ako bi bila iskrena, morala da prizna da je imala druge momke koji su bili simpatičniji i radili manje idiotske stvari nego ovaj koga ima sada.

Jedno je sasvim sigurno, ovo nije „knjiga zbog koje mladi zavole književnost“ kako tvrde pojedini kritičari. Ali, opet, ne želim ni da je klasifikujem kao lošu, jer iza nje zaista postoji smisao i nosi odliku neobičnosti, tako da vjerujem da je na svakom čitaocu da sam odredi u kojoj mjeri će mu ovo norveško djelo biti prosvjetljujuće i prijatno za čitanje. Znam, reći ćete da je tako sa svim djelima, i to je činjenično stanje, ali „Naivan. Super.“ je toliko specifičan da ove konstatacije dobijaju drastične razmjere.

Do naredne priče,

vaša L.

---

NAZIV DJELA: Naivan. Super.

AUTOR: Erlend Lu

IZDAVAČ: Geopoetika izdavaštvo, Beograd

GODINA IZDANJA: 2015

PRODAJNO MJESTO: Knjižara Kultura, Banja Luka

CIJENA: 11,90 KM