U posljednja dva mjeseca sam pročitala baaaš mnogo knjiga. O njima sam vas izvještavala na Instagramu (ako me ne pratite, možete sada početi), za sve sam vam obećala recenziju, a nijedna se još nije desila. Zato počinjem sada da ispunjavam svoje obaveze sa ovim kratkim predstavljanjem romana koji me je potpuno iznenadio.
Počnimo ispočetka.
Bila sam u Novom Sadu, u koncept-knjižari Zenit koja je nedavno otvorena i koja je postala must visit lokacija za sve ljubitelje pisane riječi. Otišla sam sama, sa mišlju da provedem unutra koliko god vremena treba, da pregledam sve knjige bez ikakve žurbe i pritiska, i da si kupim koju god poželim. Bio je to posljednji dan 2019. godine, a ja sam nakon svega što se izdešavalo u njoj zaista zaslužila jedan takav mali luksuz.
Desilo se čudo – obišla sam cijelu knjižaru i bez ikakve dileme tačno znala koje knjige želim da kupim. U svim drugim slučajevima je to premišljanje. Hoću li ovu ili onu. Možda ipak neku treću. A šta ako ovo ili ono. I na kraju izađem praznih ruku.
Iako je i ovaj put bilo na desetine njih koje su dugo na listi želja, mnoge na sniženju i u akcijskim paketima, ja sam znala koje tačno treba da kupim. To su ove, redoslijedom uzimanja:
- Ti si sav moj bol, Lidije Nikolić
- Devet, roman u ilustrovanim pričama, Slavimira Futre
- Ko je Zeka Manro i zašto se baš tako zove, Nika Kejva
- Crni labud, Nasima Taleba
Prvi na red došao je Futro i sa liste za čitanje je skinut odmah naredni dan.
Jer je loša pa sam odustala?
Naravno, da ne!
Jer je toliko dobra da sam je pročitala za svega nekoliko sati.
Slavimir Stojanović Futro je svjetski poznat beogradski dizajner ili vizuelni umjetnik, kako vam je draže. Pored toga je i pisac, a na mom blogu ste već mogli da pročitate koju riječ o Singi Lumbi, dječijoj slikovnici čiji je kreator.
Njegov rad je planetarno popularan. Osvojio je nezamisliv broj velikih nagrada i radio je neke od najboljih domaćih/regionalnih kampanja. I zaista, ako pogledate, recimo, neki plakat koji je njegovo djelo, to će vam biti prva misao. Ovo baš liči na Futru. Ako mene pitate, to je (možda i) najbolji pokazatelj veličine nečijeg stvaralaštva.
Pogledajte neke primjere ovdje, na njegovom Behance nalogu. Vjerujem da ste ih viđali ranije, a ako niste, istražite malo. Čitajte objašnjenja. Gledajte. Nećete izgubiti vrijeme.
Njegov ulazak u svijet spisateljstva donio je baš ono što sam očekivala. Veoma lijep format, vrlo moderan, jednostavan i jasan stil pisanja, i naravno – ilustracije. Uz svaku priču dobijete serviranu ilustraciju nekog od domaćih umjetnika koja savršeno prati ono o čemu je riječ u pričama od kojih je roman sačinjen. Ujedno, ovo je predivan potez Slavimira – svojevrsni omaž kolegama i dobar način promocije domaćih kreatora.
Priče su takve da je svaka zasebna cjelina, kratka, jasna i upečatljiva, a zajedno tvore sliku kompletnog života, od rođenja do sadašnjeg trenutka, Save Nikolića, našeg glavnog junaka. Broj devet se, naravno, magično provlači u raznim oblicima, što sve čini još interesantnijim. A ako se bavimo samom pričom, dočekaće vas jako dirljivi i teški momenti, veoma poučne priče, uvid u ne-tako-savršene živote za koje se često očekuje da su sjajni, komplikovani porodični odnosi i jasan prikaz toga da zaista svako muči svoju muku.
Ja ne volim da prepričavam radnju i ne volim da čitam sinopsise knjiga koje treba da započnem, tako da neću više ništa dodati u ovom tekstu. Mislim da vam je i ovo dovoljno da se eventualno odlučite da Futri date šansu i kao piscu. Ali i da ga malo bolje upoznate, jer ovaj roman je autobiografski.
Vjerujte mi, isplatiće se.
Do narednog teksta,
L.
