Napomena: Autor teksta iznosi svoje mišljenje, a ne naredbu, tako da komentar tipa „ko je ona da nekome govori kako da se ponaša“ u potpunosti gubi smisao.
Mnogo puta sam se zaletila pa napisala i osudila nekoga ili nešto, misleći da sam tom prilikom obuhvatila svaki segment situacije i objektivno pristupila analizi i komentarisanju. I to sam uradila iz takozvane najbolje namjere, da nekome objasnim i drugu dimenziju koja je realnija, ili iz čudne ljudske potrebe za dijeljenjem mišljenja – bez ikakve želje da nekoga uvrijedim. I pogriješila sam. Isto koliko osuđujem druge kada pričaju ovo ili ono i sude na prečac, osuđujem i samu sebe. Pa se trudim da kontrolišem pisanja i da ne trošim riječi ubudale.
Na sreću, cjelokupnu situaciju izvlače i balansiraju dvije stavke – gore pomenuta činjenica da nam je svima u prirodi da raspravljamo, tumačimo i poredimo tražeći neki smisao, ali i činjenica da moja (a vjerujem i mnogih drugih) želja nije uvređivanje i povređivanje treće osobe, već puko izlaganje stava, ličnog iskustva i perspektive. I neshvatanje tuđe. Jer iz moje izgleda kao besmisao. Problem je, međutim, što to nije jedina kategorija internet pisalica i pametnica. Problem je što postoji čitav sloj onih koji sve svoje vrijeme, živce i riječi tupe komentarišući ovoga ili onoga, ovo ili ono. I što iz negativnog stava izvire neslaganje sa tim KO, a ne sa tim ŠTA je u pitanju. Pa mene baš iskreno zanima, onako sa psihološke strane, kakvi su porivi i želje tih ljudi. Zaista me zanima.
Recimo, šta je u glavi jedne oformljene, zdrave i prave osobe koja sate provodi na forumu komentarišući tamo neke osobe i događaje koji ih se ne tiču lično, i otkud joj vrijeme za to? Ili, recimo, šta je u glavi osobe koja svaki dan posveti vrijeme tvitajući samo i isključivo o negativnim stvarima? Ili, još gore, šta tjera nekoga da prati iz stope u stopu živote ljudi koji im se ne dopadaju? Razumijem da su ponekad neke informacije nezaobilazne. Ali, pravo da vam kažem, i to je jedna obična obmana. Mene recimo uopšte ne zanima Farma i apsolutno nemam pojma ko, šta, gdje i kako radi na tome. Naiđem na poneki članak u Blicu ili na nekom drugom mediju, ali ga zaobiđem. A to možete i svi vi sa svim ostalim stvarima koje ne odobravate i koje vas ne zanimaju. I nemojte mi reći ono „zašto je javno iznijeto nego da se komentariše“, jer poenta i jeste u komentarima – oni su dobrodošli, ali ne takvi koje ostavljaju hronično nezadovoljni čije mišljenje je usmjereno na vrijeđanje i pisanje budalaština umjesto na izlaganje stava i kontraargumenata.
Sviju nas neko ili nešto nervira. Ne sviđa nam se neka ličnost, smatramo neki događaj glupim, nije po našem ukusu… Ali malo je onih koji zastanu, objektivno sagledaju, pa kažu – okej, meni se ne sviđa, ali da li to ima neki smisao barem za druge. Isto tako sviju nas nerviraju mnoge stvari, ali provodeći sate nervirajući se oko njih i provodeći dane komentarišući ih u negativnom tonu ima dva rezultata, oba podjednako pogubna i loša: gubljenje vremena i davanje negativne slike o sebi samom.
Sljedeći put kada krenete razglabati i satima pljuvati nešto, bolje zastanite i zapitajte se u šta drugo možete utrošiti vrijeme. Promijeniti sa komentarima nećete ništa. Stvoriti neku sliku o sebi dobru isto tako. Uspjeti u životu – još manje. Ali ako se samo malo posvetite građenju sebe, učenju i traženju svog smisla i puta – umjesto tuđeg – možda svi ti porivi da zračite negativnošću nestanu. Jer jedino objašnjenje koje ja imam je nezadovoljstvo samim sobom. A ono neće nestati mržnjom drugih. Ono će nestati ako radite na sebi.
To ne znači da o aktuelnoj temi ne možete i ne smijete napisati svoje viđenje i mišljenje – bilo ono pozitivno ili negativno. Upravo suprotno. Samo nemojte trošiti životnu energiju i najdragocjenije vrijeme na to da iznova i iznova dokazujete nečiju glupost, pri tome pokazujući samo svoju.
Ponekad baš zavidim starijim generacijama, ma koliko nama doba interneta olakšalo život. I prije se tračalo, i prije se komentarisalo i negodovalo, ali u današnje vrijeme kada svi svoje živote stavljamo na internete to je poprimilo užasne razmjere. A, ruku na srce, što više mislimo da znamo, zapravo manje znamo. I ono šta mislimo da je „život na pladnju“ na internetu je uglavnom samo površina, izmanipulisana i kreirana onako kako autori sami to žele.
Dakle, pametno trošimo vrijeme, pišimo više o pozitivnim stvarima, ne obazirimo se na pojave koje ne možemo promijeniti i koje nas se lično ne tiču, prestanimo svi kolektivno hraniti svoj ego omalovažavajući druge i misleći da smo pametniji i bolji i utilizujmo društvene mreže za pametne stvari.
Do naredne priče,
Vaša L.
Sve dok rečenica počinje sa “JA MISLIM”- to je OK. Ja mislim da nešto nije uredu, ali odakle mi, za ime Boga, PRAVO da smatram da je moje ispravnije od tvog. Složimo se da se ne slažemo i nastavi da piješ tu kafu. Ljepota življenja i jeste u tome da smo različiti- nekad se takvi privuku a nekad se zaista sličan sličnom raduje.
Nemam pravo da ti uskratim pravo da misliš drugačije od mene.
Baš tako! I to kada ne dijelimo mišljenje, nismo saglasni i smatramo nešto pogrešnim iz naše perspektive je skroz okej. Izraziti taj stav isto tako. Ali ono u šta se mnogi pretvaraju prelazi granice normalnog, poželjnog i realnog.