28. novembar je.
Zima se uveliko osjeća u zraku, a ja hodam nakon posla ka gradu, srećna što je radni dan bio veoma uspješan i još srećnija što me čeka druženje sa najboljom drugaricom koju dugo nisam vidjela. Ne daju nam obaveze.
28. novembar je.
A ja se sakrila ispod šala, zavukla ruke u džepove, jer naravno i dalje bojkotujem rukavice, i hodam ulicom dok se lagano spušta noć i u istom ritmu množi broj svjetala na prozorima okolnih kuća i zgrada.
Na trotoarima užurbani ljudi koji bježe sa posla od hladnoće i umora. Na ulicama još pokoji automobil. Špica je uveliko prošla. A na nebu se pojavljuju pahulje – taj savršeni par sa ritmom Sinatre u mojim ušima. I taj najljepši pokazatelj dolaska prave zime i praznične sezone.
Dolazi mi poruka od prijateljice da će kasniti, a meni, vječitom mrzitelju kašnjenja, ovaj podatak nimalo ne smeta. Iznenađujuće, mnogi bi konstatovali.
Radni dan je gotov. Gužve u gradu nema. Sve je mirno, tiho i lijepo. Obaveze mogu i moraju da me sačekaju. A nje sam se poželjela. Zašto bi mi smetalo?
Vraćam slušalice u uši da čujem “I've Got You Under My Skin” i krećem ka obližnjoj prodavnici. To vrijeme se ipak mora pametno potrošiti.
Zadatak broj jedan – nabaviti čokoladu.
U prvoj prodavnici na polici ugledam ono šta sam nekada ranije probala i na prvu kockicu istopljenju u ustima zavoljela. Wedel Tiramisu. Ljubav se rodila odmah, jer takvu čokoladu do tog trenutka nikada nisam probala. Hvala onome koju je donio u moju kuću na poklon, pa je ja pronađoh zatrpanu u ladici dok me drmao PMS, a tada nema biranja – čokolada je čokolada. Međutim, ova koja mi se našla pri ruci je i slatka i gorka, hrskava ali se lijepo topi u ustima, čokoladna, kremasta i sa aromom kafe. Sve šta volim. I eto, sada se nalazi baš na toj polici u toj prodavnici u koju sam ušla po prvi čokoladni slatkiš koji mi se nađe pod rukom. Sudbina, šta li je?
Zadatak broj dva – kafa za ponijeti.
Šetam dalje do svog najdražeg lokala i tražim kafu za ponijeti. Ristretto. Moj omiljeni. Odnosno, gutljaj kafe. Ili kako bi moj otac često u šali objasnio konobarima – donesite joj samo šoljicu. Trećina šećera, miješanje, poklopac…i onda opet put pod noge.
Kuda sad?
Bilo gdje. Ka gradu, pa u park, pa kroz Gospodsku, do Pozorišta i nazad. Sve dok je slučajnih prolaznika čije grimase, pokrete, osmijehe i zagrljaje mogu posmatrati, sve dok je Sinatre, vječitog izmamljivača osmijeha i mrdoguza, u ušima, i sve dok u ustima osjetim taj slatko-gorki spoj omiljene kafe i Wedel čokolade. Spoj koji se može porediti sa malo čim. Kombinacija u kojoj uživaju sva čula.
Hodam, sa osmijehom na licu, srećna što sam tu gdje jesam i što radim to šta radim. Ništa mi više ne treba.
28. novembar je.
Zima se zaista osjeti u zraku.
Ali mene je ugrijao zagrljaj drugarice koja je stigla odmah nakon slanja poruke da će kasniti. Ili se meni barem tako učinilo jer sam u tom čekanju uživala koliko i u trenucima provedenim sa njom.
A vi ne zaboravite pronaći isti taj užitak i radost u svakom trenutku svakog dana.
Pa makar on podrazumijevao čekanje ljudi koji kasne.
Jedna čokolada i kafa koje su me koštale svega 3 KM, zajedno sa dobrim ritmom, pokojom pahuljom i kratkom šetnjom učinile su da odmorim glavu, izbacim osmijeh, zaboravim na hladnoću i radosno dočekam nju.
Vrijedilo je.
I 28. novembra i svakog drugog dana.
P.S. Priča je istinita, a fotke su nastale naknadno kako bi što bolje dočarale i ispratile sve napisano.
Photo by (najdraži) Say Cheese Photography.
