Preporuke za čitanje: ultimativna lista

Ovaj tekst je blago.

Presnažna izjava?

Možda.

Ali, molim vas, poslušajte me kratko prije nego počnete.

Nadam se da će ovaj tekst biti mjesto na koje ćete sigurno otići kada tražite preporuke za čitanje.

Želja mi je bila da napravim ultimativnu listu knjiga. Da u jednom tekstu okupim različite kredibilne ljude koji se na neki način bave pisanjem i da vam predstavim koje to oni knjige smatraju #mustread knjigama. Koje knjige su im promijenile život, koje ih prate i dalje, koje smatraju da apsolutno svako treba da pročita.

Ovdje ćete naići na najrazličitije profile ljudi.

Od književnika do muzičara, od urednika i agencijaša do blogera i novinara.

Potpuno su jedinstveni u načinu na koji žive, rade, komuniciraju, čitaju, shvataju i prenose.

Ali ih povezuje jedno: pisana riječ.

Zato sam odlučila da im pustim na volju da odgovore napišu kako žele i do kad žele, jer će tako najbolje ispoljiti sebe. I zato ovaj tekst neće biti uniformisan, već ću ostaviti odgovore u formi u kojoj su mi dostavljeni. Do svakog detalja.

A kako bi vama bilo jasno ko su i zašto se baš njih pita da preporuče knjige, pročitajte mali uvod za svaku osobu.

Tekst je mnogo dugačak (što i doliči tekstu koji sadrži preporuke za čitanje), naučićete svašta iz njega (ako budete htjeli), imaćete barem nekoliko naslova koje ćete poželjeti da pročitate, a možda vas inspiriše i na neki skroz drugi način.

---

Napomena: Nisam vam pisala gdje se koja knjiga možete kupiti, tako da za domaće naslove provjerite Delfi, Lagunu i brojne manje knjižare i izdavače, a za strana izdanja – BookDepository koji ima sve.

---

Pa, da počnemo…

Jasmina Ubiparip, urednica Lepote i zdravlje

Jasmina je urednica svima nama dobro poznatog magazina Lepota i zdravlje. Naše poznanstvo je isključivo online, Instagramersko, zahvaljujući mojoj prijateljici Aleksandri. Ako posjetite njen profil, vidjećete baš mnogo interesantnih knjiga objedinjenih pod sada već poznatim heštagom #štadačitam – koji je ona kreirala. Jasmina me je pozvala da za majski broj časopisa preporučim nešto za čitanje, tako da i moje preporuke možete da pronađete u Lepoti ako ste je kojim slučajem nabavili. A sada hajde da pogledamo šta to ona preporučuje vama…

Dok nisam počela da razmišljam o tome koje su moje tri omiljene knjige svih vremena, nisam u potpunosti shvatala koliko je teško izabrati. Uz mnogo premišljanja i vaganja, a bogami i odlaganja da pošaljem odgovor, moja kratka lista se na kraju formirala ovako:

#1 Braća Karamazovi, Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Roman koji sam prvi put čitala pred kraj gimnazije i koji je poslužio za mnogobrojne rasprave i debate, od kojih se nekih sećam bolje nego samog romana. Zaogrnut u kriminalističku priču (ko je ubio raskalašnog, starog Fjodora Karamazova), on postavlja pitanja o dobru i zlu u čoveku, o hrišćanstvu i ateizmu, o tome šta se krije u dubini našeg bića. Drugo čitanje, na fakultetu, podstaklo je novu radoznalost, ali na mnoga svoja pitanja ipak nisam pronašla odgovor. Da li je razlog tome bio nedostatak iskustva? Možda je sada vreme da ga ponovo uzmem u ruke i proverim šta sam u međuvremenu naučila o životu.

#2 Seobe i Druga knjiga Seoba, Miloš Crnjanski

U pitanju su dva romana, međusobno nezavisna, ali oba govore o istome – tragici naroda sa Balkana i vekovnoj potrazi za boljim životom. A potraga za boljim životom poistovećuje se sa potragom za Arkadijom – utopijskom zemljom sreće i blagostanja. Iako se radnja prve knjige “Seoba” oslanja na istorijski događaj s kraja sedamnestog i početka osamnaestog veka, značenje romana može da se primeni na svako vreme. Rekla bih, posebno na ovo današnje. Jer, koliko nas – kada razmišlja o srećnijem životu, razmišlja o preseljenju, negde u inostranstvo, u neku “bolju zemlju”?

A ono što posebno volim kod Crnjanskog jeste njegov stil. Scene iz ovih romana uvek zamišljam kao smenu prozračnih akvarela i ulja na platnu u zadimljenoj, sfumato tehnici.

#3 Starac i more, Ernest Hemingvej

Postoje dva citata iz ovog kratkog Hemingvejevog romana koje pamtim, i s vremena na vreme, kada mi “zaškripi”, podsećam se na njih: “Glupo je ne nadati se” i “Čovek nije stvoren za poraze”. Oni možda najbolje oslikavaju moju ličnu filozofiju života – pa kako onda da “Starac i more” ne uđe na moju “top tri” listu?

+++ Ako vam se ipak čita nešto “novijeg datuma” toplo preporučujem: “Nikuda ne idem” Rumene Bužarovske (kao i kod Crnjanskog, priča o odlascima… i “ostancima”), “Sluškinjinu priču” Margaret Atvud, “Tranzit” i “Obrise” Rejčel Kask (kod nas još nije objavljen treći deo ove trilogije), “Kintsugi tijela” Senke Marić i sve od mog najdražeg pisca (i najdivnijeg čoveka) Bojana Krivokapića.

Lana Bastašić, književnica

Sigurna sam, potpuno sigurna, da znate ko je Lana Bastašić. Nekada davno pisala sam o njenoj prekrasnoj knjizi za djecu “Nastja crta sunce i druge priče”, koju preporučujem uvijek i svima. Nedavno je objavila i svoj prvi roman “Uhvati zeca” koji je bio nominovan za NIN-ovu nagradu i za koji je dobila nagradu Europske unije za književnost. Osim što je sjajan pisac, ona je i sugrađanka i jedan predivan čovjek. Ovo su njene preporuke za čitanje:

Gotovo je nemoguće odvojiti samo tri knjige, znajući da su mnoge druge zaslužile da budu pomenute, i poslije spavati mirno. Ako bih birala naslove koji za mene lično i profesionalno predstavljaju najvažnije romane dvadesetog vijeka, tu bi se, bez razmišljanja, našli Uliks Džejmsa Džojsa, Talasi Virdžinije Vulf i Bleda vatra Vladimira Nabokova. Međutim, ovi su romani već doživjeli svoju slavu i veliku recepciju, tako da bi se moja preporuka svela na hvalospjeve već afirmisanih autora i autorki. Stoga ću ovoga puta pomenuti dva savremenika i jednu savremenicu, iz tri različite zemlje i u tri različita žanra, kako bi se Lovily čitateljke i čitaoci upoznali s novim imenima i pružili im jednako šansu kao tim dobro poznatim klasicima.

Počnimo sa kratkom pričom, meni lično omiljenim žanrom, i to s najvećom makedonskom kratkopričašicom. Radi se, naravno, o Rumeni Bužarovskoj, i zbirci Nikuda ne idem (Booka, 2019) u fenomenalnom prevodu Irene Šentevske. Ono što Bužarovska radi fenomenalno, a što se na prvi pogled čini jednostavno, iako je zapravo jako teško, jeste progovarati jednostavnim jezikom o jednostavnim ljudima koji se nalaze u nimalo jednostavnom kontekstu. (Za razliku od većine “naših” pisaca koji komplikovanim jezikom progovaraju o komplikovanom Sebi u sasvim dosadnom kontekstu.)

Jednostavnost njenog izraza, čistoća rečenice, karakteristika je koja kod nas nažalost još uvijek nema prestiž koji već odavno uživa u američkoj književnosti. Likovi u ovoj knjizi nisu tu da kažu nešto o autorkinom stilu, već da nam pokažu nešto o sebi. Radi se o ženama koje su, na različite načine, uhvaćene u stanju paralize, kako zbog spoljašnjih uticaja, tako i zbog njihovih unutrašnjih mehanizama “kontrole” uslovljenih društvom u kojima se nalaze. U svom hirurški preciznom prikazu provincijalnog duha i malograđanštine savremenog makedonskog društva, uz mnogo humora čija svrha nije da osudi, već da osvjetla, uz jezik toliko očišćen od samodopadnog autorskog taloga, Bužarovska je napisala sjajnu zbirku priča koja nam, dok se smijemo drugima, zapravo stavlja dobro uglačano ogledalo u lice.

Druga knjiga o kojoj želim da govorim jeste Fizika tuge bugarskog pisca Georgija Gospodinova (Geopoetika, 2013). Teško je reći da je to roman, budući da sama narativna struktura preispituje granice žanra. Radi se o besprijekorno napisanoj fragmentiranoj pripovijesti čovjeka koji pokušava da pronađe neki smisao u haosu života, čovjeka koji boluje od ekstremne empatije tako da sam proživljava iskustva onih s kojima dolazi u susret i samim tim govori nešto o tome šta znači pisati druge. Pisac nije tu da kaže “Ja sam”, on je tu da dokaže “Ja smo”: “Da saosećaš sa svime, da si u isto vreme i onaj koji guta puža i progutani puž, ono što je pojedeno i ono što ga jede.”

Kroz priču o mitskom Minotauru kojeg smo, zahvaljujući velikim narativima, naučili gledati kao čudovište, Gospodinov nam ukazuje da je i taj mitski monstrum zapravo bio jedno napušteno dijete, uvijek između svjetova i identiteta, neshvaćen i odbačen. Pred nama su tako samo dijelovi slagalice, ali nam autor ne nameće “veliku sliku” ni u jednom trenutku, pružajući čitaocu slobodu da sam pronađe svoje istine. A na početku svega, kao i u svim pričama o tuzi, piše Gospodinov, “stoji jedno dete bačeno u podrum”.

I za kraj, jedan od najvećih savremenih hrvatskih pjesnika, Alen Brlek i njegova fenomenalna zbirka Pratišina (Kontrast, 2017). Iskreno, ne znam šta bih ja, okorjela prozaistkinja, mogla da kažem, a da to ispoštuje jedan ovakav stih: “Mokrog srca i mokrih čarapa slušao sam djetinjstvo”.

Govorimo ovdje o vrhunskoj poeziji koja istovremeno ima lakoću igre i čvrstoću izraza kojem je nemoguće bilo šta dodati ili oduzeti. Kako reče Virdžinija Vulf: “Nešto što dah može da zatalasa, a što ni upregnuti konji ne bi mogli razdvojiti.” Govorimo o pjesniku koji je riječ “disati” odvojio zarezom – “di,sati”. Govorimo, najzad, o toj čvrstoj krhkosti dobre poezije koja se ne zatvara u konvenciju, čiji je eksperiment organski dio nje same, a ne tek besciljno cijeđenje jezika, i koja uvijek traži tu riječ, jednu preciznu ili prelomljenu riječ, izmještenu iz ustaljenih jezičkih matrica.

Tamo gdje bi osrednji pjesnici potrošili litar tinte, Brlek pronalazi jedan stih. “Treba sasuti, kao jato ptica u krošnju, ljude u ljude.” Jer veliki pjesnici znaju da se velika pitanja postavljaju s malo riječi i imaju dovoljno poštovanja prema jeziku da ga ne prosipaju kroz prste.

Boris Maksimović, pisac i osnivač izdavačke kuće “Imprimatur”

Za Borisa mi je bilo jako teško napisati “titulu” jer toliko toga treba da stane u jedan red. On je jedna od prvih osoba koje su mi pale na pamet kao najadekvatnije za ovaj post. Boris je putopisac, autor knjige “Hadžiluk plemenitom snu”. Boris je osnivač izdavačke kuće “Imprimatur” koja je sve poznatija po svojim naslovima u regionu. Boris je i pokretač fenomenalnog časopisa “Talas” koji se bavi stvaralaštvom. Boris je i bloger, iako ne mnogo aktivan. I Boris je najveći čitalac kojeg poznajem, koji stalno dijeli fenomenalne knjiške preporuke (najčešće na Instagramu). Dakle, on živi knjige, od knjiga, sa knjigama i za knjige. Zato – obavezno pročitajte Borisove preporuke za čitanje.

Ovo su knjige koje sam pročitao u zadnjih pola godine, ali koje su opasno udrzmale moju dosadašnju listu omiljenih knjiga.

1) Svetlana Aleksijevič “Černobiljska molitva”

Serija “Černobilj” je dala novi vjetar u leđa djelima Svetlane Aleksijevič, prije svega “Černobiljskoj molitvi”, i to s punim pravom, jer je ova serija dobrim dijelom bazirana na ispovijestima iz ove knjige. Teško mi je da nađem riječi koliko sam fasciniran ovom knjigom, svjedočanstvima koja se u njoj nalaze i njenim postupkom obrade tih svjedočanstava kojim ih je dovela do nivoa čiste poezije. Mi zapravo uopšte nismo svjesni šta je sve Černobilj i na koje je načine on izmijenio svijet, ali ova knjiga nam može pomoći da to bar malo bolje razumijemo.

2) Kristian Novak “Črna mati zemla”

Ne znam kako ovo da kažem na najjednostavniji i najupečatljiviji način, ali pokušaću ovako: “Kad bih mogao da pišem kao Kristian Novak, pisao bih kao Kristian Novak.” U njegovoj prozi me prije svega oduševljava njegova sposobnost i lakoća s kojom koristi različite jezičke registre: međimurski dijalekt, zagrebački sleng, faktografski način pisanja na granici policijskog izvještaja… “Črna mati zemla” je meni lično jedan nevjerovatan roman u svakom svom aspektu, kako po zamisli tako i po izvedbi. Kažu ljudi da je “Ciganin al’ najljepši” još bolji roman, meni nije jasno kako je to uopšte moguće, ali nadam se da ću i to uskoro saznati.

3) Džon Vilijams “Stoner”

Iako doskora jedna od najbolje čuvanih tajni američke književnosti dvadesetog vijeka, “Stoner” je sticajem srećnih okolnosti izašao iz relativne anonimnosti i počeo da privlači pažnju kakvu zaslužuje. U ovom romanu pratimo put jednog univerzitetskog profesora književnosti od dječačkih dana pa do smrti. To je, uopšte uzevši, jedan tužan roman, ne toliko zbog nekih konkretnih tragičnih događaja – kojih zapravo i nema – već zbog činjenice da je život sam po sebi često tužan i nenaklonjen čovjeku, ali ga ipak treba proživjeti, jer je čak i takav pun ljepote. Stil kojim je “Stoner” pisan je, najblaže rečeno, majstorski. Obavezna preporuka.

Sonja Lero, book blogerka

Iako najviše pišem o knjigama, najmanje pratim blogera koji se bave knjigama. Ipak, među tom nekolicinom nalaze se veoma kvalitetni ljudi, od kojih je jedna i Sonja. Veliko mi je zadovoljstvo što je i ona dio ovog posta, s obzirom na to da je cijeli svoj život posvetila pisanju, prevođenju, lektorisanju i čitanju. Ako ne pratite njen blog Puella Sole – trebali biste. Ovo su njene preporuke za čitanje:

Kad me neko pita za preporuke knjiga,  gotovo je obavezno da se na spisku nađu romani Kristiana Novaka „Črna mati zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“. I nekako ih uvijek spomenem u komadu, jer imam utisak da se međusobno nadopunjuju.

Prvi prati priču o mladom piscu i njegovom djetinjstvu, ispunjenom tragičnim događajima poput smrti oca i niza samoubistava koja su se desila u jednom  malom međimurskom selu. Roman u punom svjetlu pokazuje umijeće pisca koji zna baratati različitim stilovima, koji ima talenta da kombinuje faktografsko i fiktivno, lično i kolektivno, moderno i tradicionalno, standardno, dijalekatsko i žargonsko na planu jezika.

Priča drugog romana predstavljena nam je iz perspektivne nekoliko potpuno različitih likova, pa tako čitamo o migrantskim krizama, zabranjenoj ljubavi, izopštavanju i pokušajima prilagođavanja. I ova knjiga je teška poput crne zemlje, kao i „Črna mati zemla“, teška u smislu da je autoru pošlo za rukom da u redove knjige unese svu vlagu, težinu i crnilo tla o kojem piše, da roman konstruiše po odlikama na kojima je sačinjeno i zemljište kraja koji naseljavaju njegovi likovi.

I za kraj neka stoji i jedno od posljednjih izdanja koje smo objavili u Imprimaturu. Riječ je o romanu „U mraku“ nagrađivane češke autorke Ane Bolave. U središte priče autorka je stavila junakinju Anu, prevoditeljicu i skupljačicu ljekovitog bilja i njen život, kao i život ljudi iz malog češkog mjesta s kojima dolazi u dodir. Sve što saznajemo o likovima i o radnji, saznajemo iz perspektive ove junakinje, koja je, slobodno možemo reći, pomalo iščašena i izmještena.

Koliko god da niste sigurni šta se zaista dešava, a šta je u njenoj glavi i da li se uopšte išta i dešava (upozorenje: ova knjiga zaista nije od onih koje kipe od događajnosti), autorka nekako ima tu snagu da vam zaista dočara atmosferu livada ljeti ili nekog malog provincijskog mjesta gdje svi znaju sve o svima (ili barem tako misle), ali i pokušaje, uspješne i neuspješne, prilagođavanja novonastalim situacijama na ličnom i širem, društvenom planu, kao i haotični unutrašnji život junakinje.

Miloš Skokić, osnivač agencije Žiška

Ako se pitate šta u ovom tekstu radi neko ko je osnivač kreativne marketing agencije, imam spremnih nekoliko odgovora. Prvo, Miloš je jedan od najvećih ljubitelja pisane riječi koje poznajem i za mnogo sjajnih stvari sam saznala upravo od njega. Drugo, kada je započinjao svoju karijeru, njegova primarna ideja jeste bila da bude copywriter. Otišao je drugim putem i sada stoji na čelu jedne od najboljih kreativnih agencija u regionu – Žiška – koja radi Coca-Colu, Dijamant i mnoge druge velike brendove. Treće, želim da ovaj tekst bude raznolik, da uključuje različite žanrove, forme i tematike, pa tako i neke preporuke iz svijeta marketinga, koji je uostalom i moj svijet. Mogla bih da nastavim još sa nabrajenjem, ali shvatili ste. Ovo su Miloševe preporuke za čitanje; prepoznaćete ih, skoro sve sam ih već kupila, čitala i hvalila, ali on će to mnogo bolje da objasni.

Where the Suckers Moon: The Life and Death of an Advertising Campaign, Randall Rothenberg

Najbolja “marketinška” knjiga koju sam ikada pročitao. Ne zato što sam mnogo naučio čitajući je, već zato što sam baš zbog nje mnogo zavoleo posao koji radim (ili koji sam pokušavao da radim u vreme kada sam je prvi put čitao, 2014. godine).

Knjiga govori o jednom neobičnom pitch-u koji se odigrao 1991. godine, a u kojem je učestvovalo pet velikih američkih agencija (i jedna koja možda nije trebalo da bude tu). Subaru je očajnički tražio svoju novu komunikacionu strategiju, a tih devedestih je u svetu advertajzinga automobilski account nesumnjivo predstavljao prestiž koji se nije mogao meriti ni sa čim drugim.

Knjiga prati ceo pitch proces, odabir agencije kao i realizaciju odobrene kampanje. Svi koji su ikada sedeli na sastanku marketinga će plakati, smejati se i gledati u prazno (u krug) dok budu čitali ovaj duhoviti, brutalni, ali pre svega istiniti prikaz lude industrije u kojoj radimo.

Klanica pet ili dečiji krstaški rat, Kurt Vonegat

Slučajno sam otkrio roman za koji danas, kada nemam izbora i mnogo razgovornog manevarskog prostora, govorim da mi je “omiljeni”. Zapravo sam istraživao Marka Tvena kada sam primetio da se Kurt Vonegat često pominje kao njegov “naslednik”, kada govorimo o američkom romanu 20. veka. Dva guglanja kasnije i jedna poseta knjižari, knjiga čudnog naziva iz naslova teksta je bila u mojim rukama.

Klanica je kultni roman koji govori o surovom bombardovanju Drezdena u Drugom svetskom ratu, prijateljstvu, vanzemaljskim civilizacijama, putovanju kroz vreme, problemima optičarskog poziva, PTSD-ju i noćnim radijskim emisijama. Ako se pitate koji žanr je u pitanju, postavljate pogrešno pitanje. Nikada do sada nisam video knjižaru u kojoj su skontali na koju policu da smeste ovaj dragulj. So it goes.

Postoji i istoimeni film. Dopadao se Kurtu Vonegatu, a dopada se i meni.

Moja porodica i druge životinje, Džerald Darel

Kada razmišljam o svom detinjstvu, odavno nisam siguran šta se meni stvarno desilo, a šta sam “ukrao” od Džerija. Ako se dobro sećam, ovaj uticajni britanski roman mi je preporučila profesorka književnosti u srednjoj školi, kada sam krenuo da se interesujem za pisanje.

Par godina kasnije, na maturskom ispitu sam dobio zadatak da prevodim sa engleskog odlomak ove, mojim školskim sapatnicima nepoznate, knjige. To sam doživeo kao znak i vraćam joj se barem jednom godišnje.

Knjiga govori o dečaku Džeriju koji se seli sa svojom “veoma britanskom” porodicom na Krf. Čini se da je jedina stvar koju njega interesuje životinjski svet i budući poziv zoologa, ali njegova živopisna porodica ima drugačiju ideju – već od prve glave će se ušunjati u roman i početi da se bahati po stranicama knjige…

Pro tip: Guglajte autora pre otvaranja romana, biće vam posebno zanimljivo čitalačko iskustvo ako budete znali gde je “završio” mali čudak Džeri, ljubitelj balegara, ranjenih ptica i retkih škorpija.

Pro tip 2: Odlična je i serija snimljena po motivima iz ovog i naredna dva Džerijeva “krfska” romana.

Vukašin Marković, muzičar

Poznajete ga kao frontmena grupe Irie Fm, ali osim toga što je sjajan muzičar i tekstopisac, fenomenalan dizajner (da li ste to znali?), ja bih da dodam i da je Vukašin nevjerovatna osoba koja svojim stvaralaštvom, znanjem i iskustvom može da vas inspiriše na bezbroj načina. Slušajte njegovu muziku, ali i pročitajte djelo koje smatra najboljim. Vukašin je uvijek bio vrlo precizan i sažet, pa tako i kada daje preporuke za čitanje.

Bora Pekić – Besnilo

Brankica Raković, urednica Lola magazina

Ako bih bila potpuno subjektivna i pravila se da ovaj tekst neće pročitati mnogo ljudi koji ranije nikada nisu pratili moj rad, napisala bih prvo da je Brankica prijatelj, osoba uz koju sam odrasla i porasla, i osoba koja je zaslužna za postojanje Lovily bloga. To je vama sada svakako manje bitno od ovoga što slijedi. Brankica je urednica magazina Lola koji sada ima milionske posjete i posvećen je primarno ženama, a šire gledano, mnogim jako važnim i lijepim temama. Više od 10 godina radila je u marketinškoj agenciji i bila PR jednog od najboljih festivala u regionu – Demofesta. Znali ste je na Tviteru ranije kao Krempitushku (sada Branchica), dugo je pisala i istoimeni blog koji je uvijek izazivao veliku pažnju zbog tema kojima se bavila. Ono što uvijek prati njeno stvaralaštvo jeste mnogo emocija, iskrenosti i ogoljivanja. Slijede njene preporuke za čitanje…

1. Lorenzo Marone – bilo šta

Svaka je remek djelo. Kao život, onaj svakodnevni, smješten izmedju dvije korice. Čita se bez daha.

2. Selimović – Derviš i smrt

Šta god čitala, čemu god išla, ova knjiga ostaje nešto najdublje, a tako jednostavno, životno napisano. Selimović je neprevazidjeni maestro riječi.

3. Milan Kundera – Nepodnošljiva lakoća postojanja

Roman o ljubavi, ali ne i ljubavni roman. Jedan od onih koje prekida samo tvoj sopstveni uzdah.

Lidija Nikolić, književnica

Lidija Nikolić je književnica, prevodilac, dramski pisac i još mnogo toga. Ja sam imala veliko zadovoljstvo da ovu sjajnu ženu i upoznam, a “spojila” nas je Magi i Lidijino djelo “Osećanja.O.Sećanja”. To je ujedno i moja omiljena knjiga, knjiga koja je mnogo toga promijenila u mom životu, ali i životu mnogih drugih. Ovo je priča za sebe, koja će jednom da doživi da bude ispričana na blogu, a sada hajde da pročitamo šta nam to Lidija preporučuje da pročitamo. 

Petar Peca Popović, “Proleća u Topčideru” (KOV, 2019)

U jedno jesenje predvečerje, poklonila sam sebi, meni dragocenu, prolećnu knjigu… Upijala, gutala, udisala… Podvlačila, obeležavala, zaokruživala… Upinjala se da upamtim meni važne rečenice… Odgonetala tajnu majstorstva Pisca… U pola noći ostavila na pola… da mi duže traje… A trajaće, jer ću se s kraja još dugo vraćati na početak… Roniti ponovo po škrinji punoj zajedničkih udesa… Otvarati tišinu prošlosti… Drešiti čvorove sećanja… Lečiti se rečima od tuge…

Bojana Blažević, književnica, blogerka i joga majstorica

Bojana je jedna od onih osoba koje žive život u harmoniji sa sobom i prirodom i to možete da vidite i osjetite kroz sve njene kanale i energiju koju uživo ispoljava. Ona piše kolumne za Ljepotu i zdravlje, napisala je dvije knjige, ima svoj joga studio Životni atelje, a možete da je čitate i na BB blogu. Ako su ovo teme koje vas zanimaju, obavezno pratite njen rad. A sad hajde da pročitamo šta nam to ona preporučuje da pročitamo…

Žene koje trče sa vukovima, dr Klarisa Pinkola Estes

Žene su moćna bića sa nesagledivom intuicijom. Ipak, tokom životnog puta i samorazvoja desi se da ta intuicija zakržlja ili potpuno nestane i žena tumara životom koristeći samo djeliće svoje snage i svojih potencijala. U svijetu uma i razuma u kojem smo svi odrasli, nije bilo mnogo zdravih bajki, priča i vizionararskih vještina kojima su nas učili. Ova knjiga je veliki povratak dubokim pričama koje već nakon nekoliko redova čitanja izazivaju senzacije i šokantno stanje. Šokantno, jer se odmah prisjetimo svoje instinktivne prirode i snage koja se oduvijek krije u nama. Povratak žene vučici u sebi je jedno od najuzbudljivijih otkrića u njenom životu.

Smisao života: Priče o psihoterapiji, Irvin Yalom

Naziv ove knjige ni približno ne oslikava njenu pravu veličinu, jer Irvin Yalom nikako nije u grupi trendovskih motivacionih govornika koji će vam pripovjedati o tome šta je smisao života. Yalom je prava veličina, ne samo zato je jedan od najvećih psihoterapeuta svih vremena već zato što zna da se približi običnom čovjeku i svakodnevnim pitanjima i dramama sa kojima se suočava čovjek. Kroz ovu knjigu, kao i kroz svoj grupni i individualni rad sa sa klijentima on ostvaruje vezu sa čitaocem, jednu tananu duboku vezu koja čovjeku daje potvrdu i odobrenje da je povezanost sa drugima hrana za dušu svih nas i da smo potrebniji jedni drugima nego što to možemo zamisliti.

Ne mogu da ne pomenem da sam imala ogromnu čast da upoznam Irvina Yaloma putem Skype razgovora i tih desetak minuta života spada u najdragocjenija iskustva u mojoj životnoj kolekciji. On je prava veličina!

Ja sam OK, ti si OK, Tomas A. Haris

Prije nego što predstavim i preporučim ovu knjigu, iznijeću stav iza kojeg stojim i koji pominjem i kroz svoje knjige i predavanja, a to je da psihoterapija nije neophodna svakom čovjeku, ali svakom čovjeku ona može biti korisna.

Transakciona analiza je psihoterapijska tehnika koja je na najbolji način sistematizovala probleme i odnose čovjeka, tako da napokon obični ljudi mogu da razumiju uloge koje igramo u životu, zašto se neke stvari ponavljaju, gdje koče i kako da umjesto svjesnih ili nesvjesnih igara imamo slobodnu volju i moć upravljanja svojim životom.

Ovo je knjiga za one koji žele da odrastu, uvažavajući svoje unutrašnje dijete, uvažavajući nesavršeno odgajanje koje nosimo u sebi, ali zadržavajući moć odlučivanja iz pozicije emotivno zrele, odrasle i posljedično tome – zadovoljne osobe.

Emina Elezović, pjesnikinja

Dok sastavljam ovaj tekst i pišem ove uvode, shvatam koliko sam zapravo srećna jer sam u životu srela baš mnogo sjajnih, inspirativnih ljudi. Jedna od njih je i Emina, djevojka sa kojom me nekad davno spojio AIESEC, koja sada živi u Helsinkiju i koja se dugi niz godina aktivno bavi pisanjem. Njenu poeziju smo do sada mogli da čitamo samo na blogu “Iza vrata”, a odnedavno imamo priliku i da u rukama držimo njenu prvu (istoimenu) zbirku, koja je pre-di-vna! Ovo su Eminine preporuke za čitanje…

“Beguni” Olga Tokarczuk

Ova knjiga privukla mi je pažnju dosadnom tamnoplavom naslovnicom i tako naivno počela sam je čitati prije božićne večere, misleći da je unutrašnjost jednako jednostavna. Onda nisam mogla prestati razmišljati o njoj. Čitati “Begune” je kao da rukama orete neku mentalnu njivu- ne znate jesu li to kratke priče ili roman, pogodi vas kad o odlascima kaže “Stan ne zna šta se desilo. Stan misli da mu je vlasnik umro”. Prepoznate se, ali se uvrijedite jer vas je neko nepoznat razotkrio. Ova knjiga traži trud i vrijeme, ali je zaista vrijedna.

“Nothing to Envy” Barbara Demick

Nazovimo je ispoviješću, ili opširnim intervjuom, ova nova omiljena knjiga nije lijepa niti uljepšana, ali je potrebna. Sve ono što ste se ikad pitali o Sjevernoj Koreji živi između korica, nažalost temeljeno na istinitim pričama i više je od demistifikacije jedne tajnovite zemlje. Barbara Demick je novinarka koja prati živote 6 ljudi koji su pobjegli iz Sjeverne u Južnu Koreju, bježeći od režima, velike gladi, kolektivne hipnoze i tlačenja nepojmljivog za bilo koje, a pogotovo moderno doba. “Nothing to Envy” je nemilosrdna tim više što nije fikcija i definitivno je istorijsko štivo koje svako treba da ima na svojoj polici.

“Vodič kroz požare” Ognjenka Lakićević

Ne mogu a da ne preporučim i jednu zbirku poezije. Mi nekako volimo da neko zna nešto o nama, toliko da izgleda kao da nas svakodnevno špijunira. Pogotovo kad nađe prave riječi da potpuno naslijepo opiše tačno ono što osjećate. To je ova knjiga- baš kao što naslov kaže, može da vas provede kroz požare, ali nisam sigurna za opekotine koje će ostati i o kojima ćete razmišljati dugo nakon što završite s čitanjem.

Zorana Karapandžin, book blogerka

Već sam vam ranije spomenula da je zaista mali broj book blogera koje pratim, ali Zorana, Zorana ima sve moguće argumente koje možete da stavite na listu za praćenje, slušanje, voljenje, i na kraju za uključivanje na ovu listu. Jedva sam čekala i sama da pročitam koje su to njene top 3 knjige, s obzirom na to da svakodnevno piše i priča o knjigama na Instagramu. Pratite je ovdje za dnevnu dozu dobrih postova o knjigama, a u nastavku slijede njene ultimativne preporuke za čitanje.

1. Istočno od raja, Džon Stajnbek

Ovo je jedan od retkih klasika koji ima oko 900 strana, a da je apsolutno svaka rečenica divna i zanimljiva. Iako je obimna, nije dosadna niti suvoparna ni u jednom trenutku. Ovo je priča o nekoliko generacija jedne američke porodice ukombinovana sa biblijskom pričom o Kainu i Avelju. Osim toga, roman se bavi temama dobra i zla i time koliko mi u sebi imamo jednog i drugog, a mogućnost da biramo je ono što nas vodi ka dobrom. Prožet je svakojakim likovima, ali ono što je možda najzanimljivije jeste činjenica da je Stajnbek u ovom romanu kreirao jednog od najboljih zlikovaca u celokupnoj svetskoj književnosti. Istočno od raja je jedna od onih knjiga ostaju sa vama celog života i o kojima vam nikad neće dosaditi da pričate, upravo jer ima toliko nivoa, a na svakom je apsolutno savršena.

2. Alijas Grejs, Margaret Atvud

Iako je Atvudova poznatija po romanu “Sluškinjina priča”, ovaj roman je za mene bio daleko bolji i zanimljiviji. Smatram da je ovo štivo koje bi se svakome dopalo iz više razloga. Kao prvo, bazirano je na istinitoj priči o služavki koja je sa 16 godina osuđena na smrtnu kaznu jer je navodno ubila svog gazdu. A nije nikad dokazano da li je to stvarno učinila! Na čitaocu je da proceni. Dakle, ima elemente trilera. Kao drugo, ova knjiga je izuzetno bitna jer govori o položaju žena u društvu i u očima pravosuđa koji se i nije mnogo promenio do danas. Kao treće, Margaret je uspela na maestralan način da od stvarnih događaja kreira priču koja postavlja toliko mnogo bitnih pitanja, a da sve vreme drži čitaoca u neizvesnosti i da se bukvalno čita u dahu.

3. Midlseks, Džefri Judžinidis

Zašto smatram da bi ovu knjigu svako trebalo da pročita? Zato što na jedan pre svega zabavan način govori o veoma ozbiljnoj temi. Glavna junakinja ove knjige je devojka grčkog porekla, odrasla u tradicionalnoj grčkoj porodici, koja u pubertetu otkriva da je sve što je o sebi znala bila laž. Naime, njeno telo počinje naglo da se menja jer je zbog određenih “grešaka” u hromozomima zapravo rođena kao hermafrodit. Odgajana je kao žensko dete, a u pubertetu počinje da spoznaje sve više obeležja muškog pola. Pored toga što je ovo bitna tema, knjiga je zaista napisana veoma duhovito – imaćete malo utisak da gledate film “Moja velika mrsna pravoslavna svadba” jer su u pitanju Grci, a kako junakinja bude otkrivala promene na sebi, otkrivaće se i cela istorija kako je do tih grešaka u hromozomima došlo i ko je za to kriv. Zaista jedno sjajno delo koje pretenduje da se kroz nekoliko decenija karakteriše kao klasik svetske književnosti.

---

Čestitam!

Stigli ste do kraja – a to nije bilo nimalo lako.

Međutim, ovo zapravo nije kraj.

Ovaj tekst će da se dopunjava i širi vremenom, a o tome ću vas redovno obavještavati na Facebook stranici, Instagram profilu i Tviter nalogu.

Očekujete još mnogo nevjerovatnih ljudi i dobrih preporuka za čitanje, jer neki divni ljudi (mnogi vama poznati) su mi već potvrdili učešće.

I obavezno, obavezno u komentaru ostavite svoja TOP 3 naslova i zašto baš ta. Zatrpajmo ovaj tekst sjajnim preporukama!

Čitamo se uskoro!