Od kada postoji blog ja želim da se na njemu nađe ova priča. Priča o najvećoj mogućoj muzičkoj ljubavi. Skoro tri godine od nastanka, pravo je vrijeme za nju – kao rođendanski poklon jubilarnom desetom Demofestu.
Iako odlučih da ću o njemu pisati davno, evo već mjesec dana i dalje samo gledam u ovo prazno polje.
Jednostavno, nema riječi, nema rečenica, nema pridjeva i sintagmi koje mogu opisati sve šta se vrzma po mojoj glavi i u mom srcu na spomen ovog festivala.
Pokušaću da vam to objasnim u nekoliko crtica.
(ispostaviće se i ne baš “u nekoliko crtica”)
Prve godine festivala sam bila na moru. Iste te godine na Kastelu je nastupao Marčelo, i to baš u mojoj eri poznatoj kao opčinjenost Markom Šelićem. Koncert sam slušala preko telefona, a potom zamalo završila ubijena zbog računa koji je stigao na kućnu adresu. 🙂
(znam, i dalje osjećam grižu savjest)
Onda su se nizale godine u kojima je sva radost ljeta i raspusta bio jedan mali a veliki festival koji se održava na Kastelu. Dani kada ću šetati po tvrđavi, pozdravljajući milion nekih dragih i poznatih ljudi, upoznajući nove, tražeći sviđalice, pijući pivo u omiljenom DFK pabu i slušajući ama baš svaku pjesmu koja je odsvirana – i to sa divljenjem.
Kastel je svake godine bio pun i prije samog početka, a svi su tu iz istog razloga – da podrže nove bendove, da uživaju u dobrom zvuku i podijele svoju energiju koja je iz sata u sat, iz dana u dan i iz godine u godinu samo rasla.
I tokom dana smo, uvijek u istom tandemu, ona i ja, lutale svim punktovima Demofesta, jer to nije bio samo muzički festival, to je bio događaj sa nizom izložbi, radionica, filmskih projekcija, predavanja i koječega drugog. Jednostavno rečeno, Demofest je bio (i ostao) oda dobroj umjetnosti i kvalitetnom stvaralaštvu, afirmisanom i onom koje će to tek postati, i epicentar dobre zabave u našem gradu.
(naravno, ni ove godine festivala se nisu baš dopale mojim roditeljima, jer me kući u ta tri dana nije ni bilo. možda se i ne bi toliko ljutili da su znali da će postati samo gore)
Onda je uslijedila treća faza. Nakon godina slušalačkog i posjetilačkog iskustva, i male dječije euforije, počela sam pomalo raduckati na festivalu. Prvo sam dijelila letke i, samoinicijativno, po najvećem pljusku, kabanice poznatim i manje poznatim ljudima.
(i to je bila uživancija, nema veze što sam bila mokra do kože)
Pa sam jedne godine išla na Balaton u Mađarsku po Brand New Heavies, bend iz Engleske sa kojim sam provela sate u kombiju na najvećoj vrućini.
(o, bože, koliku sam samo tremu imala prije nego što ću ih dočekati – ja mala, oni tako veliki. srećom, veoma su zanimljivi, pričaju British English i imali su neku strava dobru vodku)
Čekala sam i sat vremena na tranzitu Who See-jevce, na ugodnih +40 (stavila sam kremu za zaštitu od sunca i imala vodu, mama), pa nakon toga išla sa njima na pivo da predahnemo i prebacimo koju.
(opet, iako sam prije toga sjedila sa MORT-ovcima na pivu dok sam čekala drugu ekipu)
Isplatilo se, priznajem, jer sjajna su ekipa. S-j-a-j-n-a.
Vodala sam njih i još hrpu drugih revijalaca, poput TBF-a i Irie FM-a, od hotela do Doma, gdje je bio press, i Kastela na tonsku, pa nazad u hotel, i opet tako. Cijeli dan, svaki dan.
A okušala sam se i u novinarskom dijelu posla, pa sam tako intervjuisala demo bendove, revijalce, članove žirija, organizatore i publiku.
(da, sve je veoma zabavno i ne, nije lako. tri dana nespavanja, tri dana bez hrane, samo na vodi i kafi. uvijek u trku. uvijek sa nekim problemima. i sve to uglavnom na enormnim temperaturama)
Devet godina Demofesta je iza nas. Osam za mene sa njim. Osam takvih godina da ih teško sumiram u jednoj priči. Omogućile su mi različite aspekate i doživljaje našeg Demofesta – od stajanja u prvom redu u publici i na bini sa Tricky-jem (ooo, da!), do druženja i rada sa organizatorima i samim bendovima koji su pomogli da ovaj festival naraste.
I zato vama želim da kažem samo jedno: Dođite na Kastel!
To šarenilo emocija, snaga, osjećanja, zvukova, ljudi i energija se mora osjetiti.
A nevjerovatna je i količina truda i rada koji stoji iza njega.
Ne možete ni zamisliti kolika.
Pa čak ni ja nisam dovoljno cijenila i poštovala DF dok nisam zagrebala malo dublje.
Kastel je mali za veliki Demofest.
Banja Luka takođe.
Jer ovo je festival koji je stvoren da promoviše demo bendove i od njih napravi prave zvijezde. Što je vrijedno cim-cijelom regionu.
(kao što je MORT)
Festival koji gradu donosi najbolju zabavu, najviše ljudi i najsnažniju energiju.
(bez pretjerivanja, a to će reći i najveći hejteri)
Festival koji oboji Banju Luku i učini je neodoljivom.
(ja sam na ovaj grad samo tada istinski ponosna)
I festival koji će zauvijek biti naš.
Demofest je meni donio leptire u stomaku (oh, ne možete ni zamisliti kakve), zaljubljenost, nova sjajna poznanstva, najbolja drugarstva, dobru muziku, najljepše uspomene, neke čak i filmske, i nevjerovatnu količinu iskustava.
Zato se iskreno nadam da ćete ove godine i vi doći na Kastel da zajedno gradimo nova.
19. jula 2008. godine počeo je festival koji je uticao na mnoge naše živote u mnogo segmenata.
Trajao je osam dana i to baš onih kada sam ja bila na moru. A na festivalu je tada nastupao Marčelo, što je meni bilo najbitnije i najvažnije.
Deset godina poslije, brojim dane do 20. jula, dana kada počinje deseti po redu Demofest. Ali ovaj put se ne radujem tamo nekom Marčelu. Radujem se ljudima i energiji. Radujem se novim uspomenama. Jer to je Demofest.
Vidimo se na Kastelu 20. jula!
Dođite da ga slavimo.
Njega i muziku i sve ljepote života.
Više informacija o ovogodišnjem programu i samom festivalu pročitajte ovdje.
Hvala svim onim dragim ljudima koji rade na tome da Demofest postoji, od velike Brane do posljednje karike poput one male Ljilje koja je dijelila letke mnogo godina ranije. Bravo, ljudi. I hvala na svakom atomu snage, živaca i volje koji ostavite za realizaciju svega. Sada znam kako je.
