Plesna domaćica ili kako uspješno razbiti domaću kič scenu

Najteže je napisati muzički tekst. Valjda jer je skoro nemoguće riječima opisati osjećaj koji muzika probudi u svakome od nas, a ja od svojih tekstova očekujem baš to – da prenesu osjećaj koji je ista probudila u meni, zainteresuju druge da poslušaju i tako omogućim njima da dožive nekog izvođača na svoj način. Tom linijom se gomilanje informacija i taksativno navođenje ovih ili onih činjenica svodi na traćenje vremena pored živog Gugla i Vikipedije. Sa druge strane najveća nepravda bi bila zakinuti nekoga nemogućnošću da se taj osjećaj u potpunosti prenese. A eto ima barem 8 mjeseci kako ja pišem ovaj tekst. Pišem i nikako da ga napišem. Jer nikada nije dovoljno dobar. Better done perfect, kažu mnoge pametne glave, pa tim slijedom skupljam hrabrosti, kuckam ovaj tekst u večeri kada je soba ispunjena opojnim zvukom „Irie FM“-a, uz čašu omiljenog pića i sa ogromnom željom da u svemu tome uspijem.

„Irie FM“ je bend (za) koji sam prvi put čula na Demofestu, iako je zapravo ovaj beogradski sastav postojao i mnogo godina prije toga aktivno radeći na stvaranju muzike i nastupajući ne samo na Balkanu već i po svijetu. 2009. godine pojavili su se na takmičenju u Banjoj Luci, prvi krug prošli bez ikakvih problema, a na samoj finalnoj večeri osvojili visoko četvrto mjesto. To „visoko“ pišem čisto forme radi, jer da se mene pitalo oni bi dospjeli na još višu poziciju, ako ne i na sam tron drugog po redu Demofesta. Godine su se nizale, članovi benda mijenjali, razvijali i uspješno radili na izgradnji jakog imena. Svega onoga šta danas imamo servirano i svega onoga šta ćemo tek da dobijemo od njih. Neki ih znaju kao beogradski bend, neki od veoma cijenjene titule najboljeg rege benda u Evropi iz 2012, neki sa Demofesta, ali najbitnije je da ih svi znaju, vole i slušaju, poštujući uloženi rad i trud. Na veliku sreću, moje kompletno iskustvo sa Irie FM-om se nije svelo samo na tu jednu Demofest pjesmu koju sam čula. Vratili su se 2015. godine u Banju Luku, još sjajniji, zauzimajući scenu kao revijalni bend sa nekim od najvećih svjetskih i domaćih imena. I svirali do ranih jutarnjih sati, jer ni sitni sati, ni umor, ni količina alkohola nisu otjerali ljubitelje dobrog zvuka – ili Vukašina, kako se uzme.

Bend je u posljednjim mjesecima izbacio nekoliko novih stvari, time opravdajući prethodno najavljivanje novog stvaralaštva na domaćem jeziku. „Kliziš“ je izazvala ogromnu pažnju i voljenje, kako od strane brojnih žena koje je emotivni momenat otpjevan i skrojen od strane frontmena grupe Vukašina pogodio u srca, tako i od strane gomile drugih ljubitelja dobre lirike, zavodljivog zvuka, ritma i lijepog glasa. I ma koliko „Kliziš“ bila umjetničko djelo u svakom pogledu – a nemojte propustiti priliku da pogledate i spot uz pjesmu jer bi to bila zaista velika šteta – moj apsolutni favorit od novijeg rada je stvar „Svi“. Opet dovoljno voljena i od ostatka „Irie FM“ poštovalaca da se tokom koncerata svi stihovi obavezno pjevaju u glas, a pjesme završavaju vriskom i aplauzom. „Svi“ je pjesma po mojoj mjeri. Ona koja zapadne na „repeat“ plejlistu, pa se tu zadrži mjesecima. „Svi“ je pjesma sa odličnim sekvencama na klavijaturi, potpuno stilski originalna i zanimljiva. Lijepa i jednostavna, iako zapravo sa mnoštvom savršeno spojenih slojeva. Dovoljno emotivna, dovoljno omamljiva, dovoljno plesna. Sve ono šta bih rekla i za sam bend kojeg čine izuzetno talentovani momci (a sada i djevojka za basom nakon najnovijih promjena) koji u potpunosti uživaju u onome šta rade.

Očaravajuća energija kojom zrače i harmonija među samim članovima, zajedno sa interakcijom koju frontmen grupe održava sa publikom, olakšavaju to da svaka osoba koja se nađe ispred pozornice utone u brojne slojeve njihove muzike. Sa rege osnovom i primjesama daba, gruva, fanka i disko muzike, svaka pjesma natjeraće vas da, ako ništa, mrdate kukovima i zažmirite dok polako tonete u ljepotu glasa, proživljavajući svaki stih. Tako je barem bilo meni dok sam stajala negdje u ćošću na prošlogodišnjem Demofestu, uživajući u magičnom ritmu starijih hitova i veličanstvenoj energiji osmorice momaka koju je upotpunjavala euforična publika, i u potpunosti zaboravljajući koliko sam umorna, koliko je sati i šta me sve čeka naredni dan. I isti takav osjećaj imam dok sada u mraku sjedim slušajući svoju najdražu pjesmu, pokušavajući da to prenesem na papir.

Jedno je sigurno – propustićete mnogo ako ih ne poslušate (pod pretpostavkom da već niste), a nećete izgubiti mnogo ako nekoliko minuta vremena odvojite za njih. Garantujem. I zato vam u nastavku ostavljam gore pomenutu omiljenu numeru „Svi“, srećna što imam priliku da sa vama napokon podijelim i neke domaće muzičare vrijedne spominjanja. Ako ništa, dugujemo im poštovanje i zahvalnost što ovoliki trud i talenat ulažu u muzičko stvaralaštvo, time razbijajući šund-orijentisanu scenu i vraćajući nadu u kvalitetnu domaću produkciju.